Povratak arhitektonskim osnovama

Uoči otvorenja 14. bijenala arhitekture Veneciju je potresao skandal. Iako povezan s gradskom politikom a ne smotrom ipak se dogodila neobična podudarnost pa se na središnjoj izložbi u Giardinima posvećenoj elementima arhitekture kao što su zid, strop, vrata, dizalo, rampa ili zahod vrlo lako mogla naći i „čelična konstrukcija“ – jer upravo zbog nje, to jest projekta Mojsije kojim se pred Serenissimom gradi brana za zaštitu od poplava i sumnje u izvlačenje dvadeset pet milijuna eura iz njega uhićeno je početkom lipnja tridesetak osoba među njima i gradonačelnik Venecije Giorgio Orsoni koji je blagonaklono završio u kućnom pritvoru a otada i podnio ostavku. Koruptivni Mojsije nije međutim poremetio uhodani bienalni protokol i smotra je mirno zaplovila u šestomjesečnu oazu rasprava o koncepciji izbornika, utjecajnog arhitekta i teoretičara Rema Koolhaasa, o uspješnosti izložbi ali i komercijalnim dobitcima jer očekuje se da bi smotru moglo obići više od pola milijuna posjetitelja.

Hrvatski paviljon / Snimio Andrea Avezzù

Bijenale se održava pod nazivom Fundamentals/Osnove, a Koolhassovo geslo je »arhitektura a ne arhitekti«. Zato na njegovim dvjema izložbama, Elementima arhitekture u Giardinima i Monditaliji u Arsenalima nema svjetskih zvijezda, a tu politiku prihvatili i nacionalni paviljoni okupljeni oko teme Apsorpcija moderniteta: 1914. – 2014. koja, prema Koolhaasovim riječima, proizlazi iz njegovog nezadovoljstva aktualnim stanjem u arhitekturi, ali nije imala namjeru potaknuti dokumentiranje trijumfa moderne ili tvrdnje da je globalizacija dovela do istovjetnosti rješenja u svijetu nego se, ističe, apsorpcija metaforički može usporediti s boksačem koji prima udarce protivnika. Očito ciljajući ne samo na kulturni nego socio-politički okvir moderne i njezinog programa modernizacije Koolhaas smatra da je na ovaj ili onaj način svaka zemlja bila prisiljena na modernizaciju i prilagođavanje dominirajućim politikama i otuda na žrtvovanje nacionalnog identiteta. Odgovori na tu tezu su različiti. Kraljevina Bahrein za svoj paviljon upošljava libanonske arhitekte Georga Arbida i Bernarda Khouryja koji su poigravajući se naslovnom temom bijenala ostvarili provokativan projekt Fundamentalisti i ostali arapski modernizmi temeljen na istraživanju presađivanja kolonijalnog modela moderne u arapske zemlje. Namjera je pokazati bogatstvo interpretacija recepata moderne u Egiptu, Siriji ili Libanonu te upozoriti kako erozijom tih zemalja dolazi do zamora i svojevrsnog obrata koji se očituje naročito u bogatim zemljama Golfskog zaljeva u kojima se, kaže, na poguban način uvoze pa i doslovno kupuju mahom anglo-saksonska rješenja. Khoury ne vjeruje u identitetski kontekst, ali njega uporno preispituju Nijemci koji ne skrivaju opnu svog paviljona obnovljenog 1938. godine prema diktatu Trećeg Reicha i u njega unose Bungalov Germania – danas zaštićeni bonnski bungalov kancelara sagrađen u lošoj modernističkoj maniri 1964. godine koji na određeni način priziva i poslijeratno preseljenje glavnog grada iz Berlina u Bonn. Južna Koreja, dobitnica Zlatnog lava za najbolji paviljon, pod nazivom Kroz oko vrane: Korejski poluotok donosi pogled na nasljeđe Južne i Sjeverne Koreje i, kako kaže kustos Minsuk Cho, otvara nadu u mogućnost ponovnog ujedinjenja zemlje. Njegova izjava ostavlja dojam gorčine jer treba znati da susjedna komunistička diktatura ni na koji način nije sudjelovala na venecijanskom projektu. Istaknimo i slovenski paviljon u skromnom prostoru u Arsenalima, ali s vrlo domišljenim projektom Problem putovanja u svemiru – Supre:Arhitektura prema knjizi inženjera Hermana Potočnika Noordunga Problem putovanja u svemiru (1928.) u kojoj se nudi niz tehnoloških rješenja za boravak u svemiru. Izložba dolazi iz Kulturnog centra europskih svemirskih tehnologija (KSEVT) iz Vitanja koji vodi Dragan Živadinov i sve zainteresirane vješto će iz Venecije uputiti prema Vitanju gdje je do kolovoza također na postavu izložba posvećena Noordungu.

Korejski paviljon, dobitnik glavne nagrade / Snimio Andrea Avezzù

I dok u godini Gravitacije Alfonsa Cuaróna naši susjedi podsjećaju na duh prve avangarde, Hrvatska na čelu s izbornicom Karin Šerman odlučuje s temom Fitting Abstraction/Kultura apstrakcije iščitati cijelo stoljeće obilježeno, kako se ističe, ranim nastupom i kontinuitetom arhitekture funkcionalizma i internacionalnog modernizma koji nisu ugrozili neki prethodni nacionalni arhitektonski identitet, nego su ga naprotiv uspostavili i to s apstrakcijom kao dominantnom konceptualnom i formalnom odrednicom. Dakle, ide se na neki način usuprot Koolhaasovoj tezi o naciji, identitetu i žrtvi, ali se načelno prati njegov pristup pa je naš postav s maketama i fotografijama usredotočen na istraživanje i prepoznavanje osam tema, to jest općih arhitektonskih vrijednosti od kojih je svaka iskazana kroz osam arhitektonskih ostvarenja. To su poetička redukcija, sublimacija regionalnog, kontekstualni senzibilitet, kultura urbaniteta, generiranje društvenog, umjetničke suradnje, otvoreni sustavi i eksperiment koji opet, kako ističe Karin Šerman, ne odgovaraju samo jednom ostvarenju nego se prelijevaju i pojavljuju usporedo s drugim vrijednostima što, smatramo, unekoliko dovodi u pitanje njihovu razložnost.

Spomenut ćemo da je naš odlazak na bijenale pratio i istup voditelja autorskog tima Andreja Uchytila, a kako je objasnio, zbog osobne valorizacije sadržajne koncepcije i projekta likovnog postava izložbe. Koliko je poznato iz dopisa koji je uputio na Ministarstvo kulture Andrej Uchytil zatražit će pravnu zaštitu.

Postav na sedamdesetak četvornih metara u Arsenalima dizajniran je kao podsjetnik na nagrađeni izložbeni paviljon Vjenceslava Richtera na 13. Milanskom bijenalu. Nakon Venecije, ističe Karin Šerman, bit će preseljen u zagrebački MSU, a očekuju se i gostovanja na izložbama. Fitting Abstraction/Kultura apstrakcije privlači veliku pozornost, a ističe je i kritika. Određeni kritički tonovi postoje pa na primjer arhitekt Krunoslav Ivanišin iz ureda Ivanišin & Kabashi smatra da je inzistiranje na velikoj temi modernizacije i apstrakcije preuzetno u trenutku duboke društvene i gospodarske krize, dok će predavač na newyorškom Harvardu Ivan Rupnik na naše pitanje nije li izložba unekoliko neprohodna za nestručnjake reći da je vrlo čitljiva, istina prije svega za stručnjake i da je vidi u kontekstu pedagoške prakse arhitekta Zdenka Strižića i njegovih predavanja i knjiga o arhitektonskom projektiranju na kojima su se obrazovali naraštaji studenata. Rado bih svoje studente doveo na izložbu i ovdje im na maketama objasnio osnove prostora, projektiranja, plastike, arhitektonike i to je vrijednost, a rekao bih i fokus izložbe, kaže Ivan Rupnik koji hvali i Koolhaasovu izložbu Elementi Arhitekture, ali uz primjedbu da svi elementi nisu jednako uspješno predstavljeni zbog nerazmjera između prikupljenog znanja/informacija i doživljaja. Predavač na Sveučilištu u Čikagu Vedran Mimica reći će pak da je izložba vrlo uspjela za razliku od Monditalie u Arsenalima koju smatra kriptičnom. Koolhasovu koncepciju dviju izložbi vidi kao nastavak njegovog promišljanja »generičkoga grada« kao mjesta bez identiteta te otuda i nužnosti napuštanja simboliziranja kolektivnog sjećanja kroz arhitekturu, o čemu je prvi put govorio 1997. na kasselskoj Dokumenti X koju je pod nazivom Politike/Poetike kurirala Catherine David. Već tada je Koolhaas govorio o gradu a ne arhitektonskim praksama i tu je kontroverznu misao sada zaoštrio do kraja, predstavljanjem bazičnih elemenata arhitekture koji bi nam, kaže Vedran Mimica, dovedemo li ih u određene odnose, možda mogli reći što arhitektura doista jest.

Kao što se Elementi arhitekture temelje na istraživanju tako je i s postavom Monditalia za koji je Koolhaas okupio četrdesetak arhitekata među njima i vrlo mlade kao naša Ana Dana Beroš koja je ostvarila veliki uspjeh samim sudjelovanjem na bijenalu, a onda je osvojila i posebno priznanje za svoju instalaciju Intermundia. S obzirom da je Monditalia posvećena Italiji koju se, rekli bismo kao paradigmu Europe, propituje kritički, iz današnjeg trenutka, njezin projekt bavi se otokom Lampedusom koji je jedno od »ulaza« afričkih imigranata na talijansko, to jest europsko tlo. Instalacija je bazična, ali snažna. Ulazi se u mračan, topao prostor u kojem šumi i tutnji, dojam je da smo u potpalublju broda. Pali se svijetlo i pred nama je zrcalo s natpisom »Ja sam Afrikanac«. To su riječi jednog stanovnika Lampeduse jer Ana Dana Beroš svoje je istraživanje, potkrijepljeno iscrpnim katalogom, provodila među lokalnim stanovništvom a kako bi osvijestila situaciju s ove, europske strane i, kako kaže, kod promatrača sugerirala da smo svi mi zapravo izloženi zebnji i nesigurnosti. Postav u Arsenalima prati Italiju od juga do sjevera Italije pa je instalacija Ane Dane Beroš odmah pri ulazu, tik do vrlo dobrog projekta Talijanski duhovi grupe DAAR (Decolonizing Architecture Art Residency) koji se bavi kolonijalnom politikom Italije u Libiji i njezinim naslijeđem i posljedicama. Rem Koolhaas Monitaliu koncipira interdisciplinarno, osim arhitektonskih projekata ondje su zastupljeni film, ples i teatar. Rekosmo, ni ovdje u prvom planu nisu arhitekti, pa zaključimo da je jedina zvijezda 14. venecijanskog bijenala sâm Rem Koolhaas.